"Navik on živi ki zgine pošteno"

Fran Krsto Frankopan

Lepoglavska priča

U Lepoglavi, u Hrvatskom Zagorju
Gdje nekoć Hrvat čekao mile slobode ''Zorju''
Koči se ogromna tvrđa... Petsto godina broji!
Ne izjede ju vrijeme, tuča, ni grom ni hrđa,
Stoljeća klize, ona prkosno stoji.
I kao sijeda baka glava joj mudra, stara,
Pamti uljeze, bitke i monarhije:
Turčina, Habsburgovca i lukavog Mađara,
I tko sve za Hrvatskom ruku pružao nije
Jer htjede svaki Vrag na tuđi sjesti prag.

Sjeća se ''baka'' – u tvrđu dođoše pavlini,
Bijeli fratri, ljudi pametni, fini,
Hrvatski bio im duh. Tu molili, radili,
Stjecali svagdanji kruh, živjeli za svoj rod.
I donosili plod i bili Zemlji čast.
A onda carska vlast grabežljivoga stranca,
Josipa drugog, Austrijanca,
Uze pakleni mah. Zavlada jad i strah –
Pavline tjerahu van! I ništa odnijeli nisu
Tek oči suza pune. A voljom carske krune
Taj sveti samostan, strpljivo brojio dan po dan
I posta mnogom uzniku stan.
I zbore hladni zidi: – Čovječe, dođi, vidi,
Povijest sačuva spom. Ovdje su patnici bili
I krvlju poškropili zidine Lepoglave.
Bjehu to doba strave, doba krvavih muka
Kada je ''Crna ruka'' i jugobagre svita
U ime naroda i Tita krojila zakon svoj.
I kad je ''petokraka'' usred crnoga mraka
Lomila Hrvatu kost. Kada samice hladne
Pamtiše ljude gladne i plač, kletvu i post.
Rijeka suza je tekla, a jugopravda rekla
Da Hrvat mora patit i krivnju patnjom vratit
I ostat vječni crv. Junak koj' slušat neće,
Eto mu puste sreće! U Lepoglavu s njim!
Iscurit će mu krv, imat će neznan grob,
Stog slušaj ''ustaško đubre'' rob si i samo rob!

I tako jednog dana na radost partizana
U staru Lepoglavu došao čovjek svet.
Visoko dignuo glavu, mrzio dušman ga klet.
Crna ga resila halja i dostojanstvo kralja
I osmijeh mio, blag. A cijelom Lepoglavom
Sa pritajenom stravom čuo se šapat drag:
Ljudi, Stepinac to je! Naš pastir i naš brat!
Čuvaj ga Bože s neba, on rodu svome treba
On će nam snagu dat. On je naš stanac kamen,
Utjeha, nada i kras. Vjere i hrvatstva znamen,
Ponos nam, štit i spas. On bilo naše sluša,
I tužnog roda krik. Hrvatska njegova duša
Sa nama trpi bol. On naš je mučenik
Što patnju svaku kuša i drži ko čvrstu nit
Hrvatsku suznu dol.

Nepobjediv ko lav, dade se Domu sav
I trpio je rad. Čovjek nevin i prav
Baš kao Isus Krist. Iz ponosnog mu oka
Sjala ljubav duboka, a obraz bje mu čist.
I samo Hrvat osta, nikada izdajica,
A nudiše mu dosta da bude kukavica,
Da im se proda, da se Vragu poda
I bude gazda u Crkvi vazda,
Da vlada s Titom i njegovom svitom,
Ih, kakav mu nudiše raj!
No takvom raju u paklu je kraj!

Vrijeme prohuja... Povijest zapisa
Lepoglavsku priču, neumrli spom.
Pobježe iz hladnih zidina klupko crvenih guja
Što trovahu život sinu hrvatskom.
Nestao Josip drugi, nesta i carstvo Juge,
Na doba suza i tuge, ostao spomen klet.
Al' naš Stepinac živi i nikad neće mrijet.
Danas je blaženik, a sutra bit će svet!
''Jer navijek živi koji pošten mrije,
U kome srce hrvatsko bije.''

Slava mu!

Marija Dubravec, Brisbane

NA PAŽNJU!

Pozivamo sve koji mogu da dođu u varaždinsku katedralu
http://www.biskupija-varazdinska.hr/najave/3256-proslava-suzastitnika-varazdinske-biskupije-bl-alojzija-stepinca

ili pak u župu Blaženog Alojzija Stepinca u Koprivnici
http://www.biskupija-varazdinska.hr/najave/3248-stepincevi-dani-u-koprivnici

kako bismo u zajedništvu s biskupom i svećenicima biskupije prosalvili suzaštitnika naše biskupije!