Hrvatska danas slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, u sjećanje na vojno-redarstvenu akciju Oluja u kojoj je, prije 15 godina, oslobođen Knin i najveći dio zaposjednutoga hrvatskog teritorija.

ČEGA SE PRISJEĆAMO

Nakon petogodišnje srpske okupacije, oslobođanje Knina izazvalo je oduševljenje diljem Hrvatske, budući da je taj grad bio središte i simbol srpske pobune, koja je počela u ljeto 1990. blokadom hrvatskih prometnica, a s vremenom je prerasla u zvjerske napade na hrvatske gradove i sela te ubijanje i protjerivanje nesrba, u čemu je lokalnim Srbima pomagala i JNA.

Za Hrvatsku politički i gospodarski neodrživo stanje promijenila je Oluja, koja je počela u petak, 4. kolovoza, u pet sati ujutro.

Ujutro 5. kolovoza, oko 9.30 sati, postignut je najveći uspjeh operacije: 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade ušla u napušteni Knin, što je simbolički značilo kraj Krajine.

Za samo 84 sata hrvatske vojne i redarstvene snage oslobodile su nešto manje od 10.500 četvornih kilometara, gotovo petinu države, što je utjecalo na završetak rata u Bosni i Hercegovini (BiH) te mirnu reintegraciju Podunavlja u ustavno-pravni poredak Hrvatske. 

O BRANITELJIMA

Danas, na Dan domovinske zahvalnosti, valja nam se sa zahvalnošću prisjetiti ljudi koji su uložili svoje živote da bismo imali slobodu i mir. No, njihova žrtva je ujedno i poticaj, budući da sloboda, mir, demokracija, neovisnost, suverenitet i sve ono što je naš naraštaj doživio i dočekao, nisu trajne i nedokidive kategorije, nego živa stvarnost koju treba čuvati i razvijati.
Mnogi će govoriti o ratu, bitkama i veličanstvenim pobjedama. Ipak, znamo, rat je uvijek zlo. I rat za sobom uvijek ostavlja ruševine. I one koji nisu ostali među nama, u svojim obiteljima.
Mi se kršćani sa zahvalnošću prisjećamo časnih ljudi koji su bili spremni žrtvovati sebe i svoje živote za drugoga. Jer nema veće ljubavi od ove – dati svoj život za prijatelje. I iz perspektive njihove žrtve, rodoljublja i domoljublja, nastojimo promisliti sadašnjost i usmjeriti se prema budućnosti. 

prema N.K.

NEKE NEJASNOĆE I ZLOČESTOĆE

U proslavu smo današnjeg dana zadnjih tjedana, a posebno posljednjih dana imali lijepu priprremu. Za generale u Haagu prijedlog viskih zatvorskih kazni, te spominjanje Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana te druge visoke državne dužnosnike u kontekstu Oluje kao "udruženog zločinačkog pothvata". U tom kontekstu i pokušaji mijenjanja naziva Avenije Gojka šuška u Zagrebu u jugonostalgičarski naziv Avenija izviđača. I to baš u ovome tjednu. Prema onima koji to traže, Gojko šušak, ministar obrane u vrijeme rata, umješan je u zločine pa nije baš primjereno da Avenija nosi njegovo ime. Ali je zato primjereno da jedan on najpoznatijih zagrebačkih trgova nosi ime druga Tita, neprijatelja hrvatskog naroda. Noto ime bi možda i moglo ostati, samo malo preoblikovano "Trg žrtava druga Tita".

Zanimljivi su to paradoksi. Na svim slikama i snimkama koje ovih dna gledamo na televiziji, a koje prikazuju oslobođenje okupiranog hrvatskog teritorija, nalaze se ljudi kojima se sudi, čija se imena žele ukloniti, koje se naziva udruženim ratnim zločincima. A mi imamo državni blagdan koji se spominje njihovih djela kao pobjede i nečega na čemu smo zahvalni. A ako su vođe bili zločinci, izravni izvršitelji zločina su bili oni koje nazivamo hrvatskom braniteljima! Izgleda da mi inteligencija zakazuje! Slavimo li mi to dan zločina ili je netko zao i pokvaren te nas želi trajno kao narod opečatiti krivnjom. I to ne samo prijatelj našeg predsjednika Jospiovića srbijanski predsjednik Tadić za koje je Oluja zločin koji se ne može zaboraviti (a Josipović nam svima obećaje veliko prijateljstvo sa Srbijom), nego i domaći kvislinzi koji su bili po mišjim rupama kad je grmilo, i žalovali kada je pala Krajina. Bolji je iskreni neprijatelj, nego lažni prijatelj! Kako ih prepoznati: bilo nam je bolje, kažu.

Možda ćemo dobiti i spomenik Oluji u Kninu. Za to možete i dati svoj novčani prilog, na što potičemo. No, sigurno ste čuli da je prije koji dan u Srbu dignut spomenik nekim pobunjenicima iz 1941. koji su se, kako kažu, borili za svoje živote i u strahu da ona ne bude ugrožena pobili sve što im se našlo na putu (između ostalog svećenike i hodočasnike koji su se vraćali svojim kućama). Taj spomenik nije plaćen iz skupljenih novčanih priloga, nego izravno iz proračuna. A da nije bilo Oluje, tog proračuna ni ne bi bilo. A Hrvati koji su tijekom Domovinskog rata robijali po srpskim logorima u Srbiji već su u nekoliko navrata pokušali podignuti spomen obilježje. Dakako, to im nikad nije bilo omogućeno.

Toliko nas se javno šamara, a mi još okrećemo drugi obraz kako bismo šamarali sami sebe. No, to nije radi kršćanskih motiva. Koji su to motivi, nije mi baš jasno. Je li vama?

S.B.