Upravo ta poveznica današnjega dana pokazuje kakav je Papa doista bio. Bio je čovjek u odnosu prema Bogu i čovjek u odnosu prema čovjeku.

Posljednjih dana se čulo toliko toga o papi Ivanu Pavlu II, da sam, razmišljajući o ovom tekstu, bio potpuno siguran da ne mogu ništa novo reći. Oni koji su govorili prije mene dotakli su se baš svake dimenzije jedinstvenoga Pape. Baš sve je rečeno.

Potom mi je palo na pamet da se sličnim mislima bavio i sam Sveti Otac kada je trebao sjesti na Apostolski Tron kao 264 Papa. Stoljeća su prije njega propovijedala Krista, a on je pozvan to isto činiti. Ne može reći ništa što se već nije čulo, ne može otkriti ništa što već nije promotreno iz bezbroj perspektiva.

Papa je pronašao rješenje svoje dvojbe. Otkrio je kako može unijeti novost u ono što se ponavlja dvije tisuće godina. I nama je ponudio takav model ponašanja.

Ako teoretiziram o Bogu, vjeri i životu, ponavljat ću udomaćene fraze. Ali postoji jedna dimenzija o kojoj još nitko u povijesti nije govorio. Radi se o mom osobnom iskustvu. Nitko do sada nije govorio o mom susretu s Bogom, o načinu na koji je Krist prisutan u mom životu i o djelovanju Duha Svetoga u meni i po meni. O tome još nitko u povijesti nije govorio.

Papa Ivan Pavao II. je bio svjedok. I zato su riječi koje je on izgovarao, premda su govorile o poznatome, zvučale novo i nadahnjujuće.

Papa je uspio biti bliz svakom čovjeku i na razumljivom jeziku izreći svoje svjedočanstvo. Naučio nas je da postoji snaga koja ruši sve zidove, miče prepreke i ništi barijere.

Papa Ivan Pavao II. je dao divno svjedočanstvo o tome koliko svježine ima u kršćanstvu, koliko je kršćanstvo rječito, suvremeno i dopadljivo.

Papa nam je jasno pokazao da kršćanstvo nije za mrzovoljne ponavljače naučenih formula, nego vječno posadašnjenje Radosne vijesti. Papa je bio vjeran Bogu, ali je bio vjeran i sebi, prihvaćajući povjerenje koje mu je Bog ukazao. Zato je Papa bio originalan. Jedinstven i neponovljiv.

Kada bismo ga počeli oponašati pretvorili bismo se u karikaturu. Jer nitko od nas nije on. Mi ne trebamo Papu oponašati, nego trebamo učiti od njega. A od Ivana Pavla II. se može puno toga naučiti.

Možemo naučiti ne treba tumačiti Kristovo evanđelje, nego ga treba življenjem svjedočiti.

Naučiti da je potrebno opredijeliti se za čovjeka, poglavito za onog čovjeka koji je siromašan, obespravljen, proganjan ili neslobodan.

Potrebno je biti kršćanin s ponosom jer kršćanstvo može i mora sudjelovati u stvaranju boljega svijeta.

Potrebno je imati povjerenja u sebe i opravdati povjerenje koje nam je Bog ukazao.

Nikola Kuzmičić
preuzeto iz Liturgijskog listića varaždinske katedrale