"Ne propusti ni jednu prigodu za neki malu žrtvu: ovdje radosnim pogledom, ondje ljubaznom riječju, uvijek čineći i sitnicu kako treba i redovito sve iz ljubavi." rekla je sv. Terezija od Djeteta Isusa. Promišljajući o mudroj misli ove uzorite svetice te nastojeći kontemplativno ući u najdublji smisao Njenih riječi , povezujući ih sa svetičinim imenom koje je u svojoj veličini dotaknulo i svetost Djeteta Isusa, razmišljajući ove Korizme o djetetu kao Božjem daru, odgojiteljice vrtića „Vrapčić“ Drnje odlučile su darivati svoje vrijeme i izvan svog redovitog radnog vremena – onima najmanjima – djeci koja će radi svoje teške bolesti uvijek ostati-djeca.
„ Smisao našeg zvanja jesu djeca. Tvrdimo da su to najblagoslovljeniji trenutci uz one provedene u vlastitim obiteljima s našom djecom. Samo dijete može dati iskrenu, duboku, čistu ljubav koja se ničim ne može kupiti i s ničim mjeriti. Razmišljajući koliko je ta ljubav neiscrpna i koliko god da je daješ nikad ne presahne već kao izvor izvire iz duše, dogovorili smo se da iz tog izvora ljubavi darujemo i onu, posebnu djecu, djecu kao naša Helena, djevojčicu koju zbog bolesti nazivaju dijete-leptir.“-rekle su odgojiteljice „Vrapčića“.
Djeci je oduvijek jedino u životu važno osjetiti da je voljeno, da mu daješ svoje vrijeme, razumijevanje, da si mu podrška i potpora u svakom trenutku odrastanja. Koliko tek više svega svakodnevno je potrebno Heleninim roditeljima. Gledajući Lenin tihi pogled, oči pune mira, slušamo njenu majku Ivanku kako s ponosom govori o Leni kao učenici. Hrabrom djetetu već od samog rođenja. Osmjeh na majčinom licu je osmjeh ponosne hrabre velike žene. Divimo joj se tiho dok gledamo obitelj Šabarić za stolom. Ni jedna riječ samosažaljenja. Čak ni naznaka spomenutog. Tako često vidljivo među nama u životu koji imaju sve ono što ova obitelj nema: posao, zdravlje. Čista ljubav u ljudima kraj nas. Otac i majka- nezaposleni. Molimo Boga neka providi neko radno mjesto za ovog oca i ovu majku. Pokazuju nam ocjene, petica do petice. Helena je učenica 7.r. Osnovne škole „Viktor Šignjar“ u Virju. Svakodnevno sluša nastavu u kući, jer se radi svoje bolesti ne smije kretati i izlagati mogućim ozljedama. Divim joj se. Svojim rukama s prstićima koji su radi bolesti srasli piše na tastaturi gotovo brže od mene. Rekla bih-nemoguće. Nevjerni Toma. Ali vidjeh to „nemoguće“. Gledamo Helenin ormar u kojem umjesto modnih „hirova“ većine tinejđerica njene dobi, stoje deseci zavoja, kompresa, sredstava za njegu Leninih rana. Zaželjeh primiti Helenin ruku i tako joj pokazati da sam je zavoljela. Moje kolegice je grle. Pokušavamo dati ono najbolje od sebe i iz sebe, zagrljaj pun ljubavi. Helena se osmjehuje. Njen osmjeh pokazuje da je osjetila zašto smo tu. U očima vidimo zašto se ljubav zove tim imenom. Korizma u nama dobija opet novi smisao.

Ništa ne dolazi slučajno! Sve potječe od Božje dobrote! rekao je Joseph Kentenich.
I ovaj susret sigurno je bio Njegov plan. Kako bismo inače našli našu Lenu.
„Otvorite svoje srce Bogu,pustite da vas Krist iznenadi!“ Josef Ratzinger
I ponovno je, po ne znam koji puta, to za nas učinio! Hvala Mu!

Snježana Tišljarić, odgojiteljica u vjeri