Da bismo bili istinski misionari nije potrebno, ukoliko ne osjećamo posebni poziv i poslanje, odlaziti u daleke krajeve i činiti izuzetna junačka djela. Ali je potrebno molitvom, pokorom i djelima milosrđa pratiti one koji djeluju u misijama. I to ne ulazi u područje naše dobre volje niti nam je ostavljena mogućnost da to prihvatimo ili odbijemo, nego je nužno sudjelovati u misijskom poslanju Crkve.

Jednako tako je potrebno shvatiti da misijska područja nisu samo udaljene egzotične zemlje i ljudi, nego je cijeli svijet prostor misijskoga djelovanja. I u našoj zemlji je neprestano potrebno misionarski djelovati kako bi svaki segment života prožela Isusova zapovijed ljubavi prema Bogu, čovjeku, svijetu i prirodi. Ljubav koja se očituje u nenametljivoj prisutnosti, poštivanju čovjekovih prava i dostojanstva te ekološkoj svijesti.

A to se najlakše i najučinkovitije postiže svakodnevnim opredijeljenim svjedočanskim životom. Najučinkovitije i najplodonosnije misionarimo svojom autentičnošću. A na to smo svi pozvani.

Na misionarsko djelovanje molitvom, pokorom, djelima milosrđa i, više od svega, vlastitim primjerom pozvani smo jer smo sluge i apostoli Isusa Krista.

Da bismo mogli biti Kristovi glasnici, poslanici i svjedoci, da bismo mogli biti njegovi apostoli potrebno je najprije biti Kristov sluga. Potrebno je prihvatiti Krista i, slijedeći njegov poziv, darovati mu se potpuno. Da bismo mogli drugima biti poticaj na obraćenje potrebno je prije svega obratiti sebe. Da bismo drugima pomogli da budu sretniji potrebno je ponajprije biti sretan u srcu i životu. Da bismo druge mogli potaknuti na poštivanje i očuvanje čovjekovog dostojanstva, potrebno je ponajprije da svatko od nas poštuje svakog čovjeka.

Zato i svako misijsko djelovanje ponajprije ima za cilj obratiti se i postati sluga Isusa Krista. Čim se opredijelimo za Krista odmah postajemo i njegovi apostoli. Postajemo misionari. Pa makar nikada ne otišli u dijelove svijeta koje najčešće nazivamo misijskim krajevima.

Područje misijskog djelovanja se sve više širi i neprestano premješta. Krajevi koji su u prvim stoljećima kršćanstva bili žarište vjere i teološke misli danas su potpuno raskršćanjeni, a ono što se voli nazivati kršćanskom Europom ne može se u stvarnosti nigdje pronaći. Baš zato je svatko od nas pozvan biti misionar na način kako to piše sv. Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima.

Pozvani smo biti uzor ljudima s kojima živimo. Po nama treba odjeknuti Riječ Gospodnja po Varaždinu, našoj biskupiji, cijeloj Domovini i izvan njenih granica. No, uzor se ne postaje glumljenjem i pozama, nego življenjem onoga na što Isus stavlja naglasak u današnjem evanđeoskom odlomku.

Najveća zapovijed je ona koja od nas zahtijeva ljubav prema Bogu i bližnjemu. U njoj je sažeta sva objava dana po Zakonu i Prorocima. Tko ljubi živi iznad zakona jer je zakon potreban ondje gdje ljubav nedostaje. Tko ljubi tome ne treba navještaj jer već živi zajedništvo s Onim koji je naviješten.

Mene osobno uvijek kada razmišljam o zapovijedi ljubavi (ili o dvjema zapovijedima ljubavi, svejedno) oduševi formulacija drugoga dijela. Bog od nas traži da ljubimo svoga bližnjega kao samoga sebe. Da bismo mogli ljubiti bližnjega potrebno je prvenstveno prihvaćati, poštivati i ljubiti sebe. Čovjek koji do podne mrzi sebe ne može popodne druge voljeti.

No još je zanimljivije da je zapovijed ljubavi izrečena u jednini. Bog od nas ne traži da volimo sve ljude, nego da volimo konkretnoga čovjeka. Ljubav nije apstraktni pojam i nemoguće je ljubiti ljude zajedno ili odjednom. Moguće je ljubiti jednoga po jednoga čovjeka. Uvijek osobno i uvijek konkretno. Tko tvrdi da voli sve ljude - laže. A upravo osobna i konkretna ljubav je najsnažnije i najučinkovitije sredstvo misionarenja i u tzv. klasičnim misijskim krajevima i u našim krajevima kojima je nužno potrebna reevangelizacija.

Ono što 15. kolovoza 2009. na poseban način čini važnim i povijesnim datumom ne samo za biskupiju Porto-Novo, nego ponajprije za Crkvu u Hrvatskoj jest imenovanje vlč. Odilona Gbènoukpo-a Singbo-a misionarom u Hrvatskoj. I ta je biskupova odluka bila javno obznanjena, a bila je popraćena velikim pljeskom prisutnoga naroda Božjega, ponajprije prisutnih hodočasnika iz Hrvatske. Na taj način Hrvatska je, nakon vremena pokrštavanja, dobila svog prvog misionara. Vlč. Odilon će po povratku u Hrvatsku u rujnu preuzeti službu u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Više...

FOTOGRAFIJE: Vlč. Odilon slavi sekundicije u župnoj crkvi u Prelogu.