"Isplativost nije pedagoška, nego ekonomska kategorija.
Mi se ne bavimoulaganjima, nego obrazovanjem.
Ne investiramo, nego odgajamo."
 (NA)

Danas sam prisustvovao programu početka školske godine. U osam sati započela je svečana misa sa zazivom Duha Svetoga za sve koji su željeli sudjelovati. Program je nastavljen u osnovnoj školi gdje su razrednici dočekali svoje učenike, dali im početne upute, raspored sati i ostalo potrebno. Zatim je uslijedilo predstavljanje i primanje prvašića. Uz njih su bili njihovi roditelji, pokoji baka i djed, došle su njihove dosadašnje tete i ravnateljica iz vrtića, gradonačelnik. Dočekale su ih njihove nove učiteljice, ravnateljica, drugi učitelji, dočekao ih je kratak program, igrokaz, pjesma. Kao i obično, ja sam fotografirao. Uglavnom su to bila nasmijana i razdragana lica. Baš neobično - sve je proteklo kako bi si čovjek i najbolje zamislio. Ponovno su se sreli kolege u zbornici, ponovno su se sreli kolege u razredima. žamor i smjeh ponovno su zavladali velikom školskom zgradom. Ovo nije pjesnički rečeno, nego je tako i bilo.

A zašto uopće pišem o nečem o čemu ste i vi sami mogli pisati jer ste nečem sličnom danas svjedočili? Mnogi bi vjerojatno i ljepše sročili sve ovo. Pišem zbog onoga "baš neobično". Zašto bi sve napisano bilo neobično kad je baš obično, i baš lijepo - oku, pameti i srcu ugodno. Zato što ako ste ovih dana pratili medije i ako ste dopustili da ono što oni govore o školstvu u našoj zemlji, o knjigama, o rasporedima, o učiteljima, o predmetima, o ministrima, o ravnateljima, o učionicama, o troškovima, o koječemu, ako ste dopustili da to postane dio vašeg mišljenja, onda ste danas u školi mogli očekivati sve zlo i naopako. Posljednjih tjedan dana oko školstva u našoj napaćenoj zemlji digla se cjela hajka. Ponestalo tema, pa evo sad malo o tome.

Kako su se samo osjećali roditelji prvašića slušajući svu tu galamu s malih ekrana? Pa kamo to oni vode svoju dječicu? U neko opskurno mjesto, gdje vladaju nesposobnost, nemogućnost, slabost, opterećenje, svađe, nemiri, prosvjedi, torbe teže od okova, opremljenost slabija od tamnica, itd, itd. Ja ne znam hoću li svoju djecu upisati u takvu školu u takvom školskom sustavu u takvoj državi. Možda će mi medijski krojači savjetovati koju zemlju negdje daleko u svemirskim prostranstvima gdje moja djeca mogu pohađati kvalitetnije škole. Ili ih to uopće ne zanima, glavno da se lupeta...

Kako smo se samo danas osjećali mi, školski učitelji, pred ljudima koji su nam došli povjeriti svoju djecu? Ako su oni dopustili da mediji djeluju na njihovu svjest, na njihove misli, jao nama. Još će iz samilosti organizirati neku humanitarnu udrugu za spas učitelja i posrnulog hrvatskog školstva. Ili će možda zaključiti da je najbolje sve škole ukinuti kad je očito da one (kao i mi učitelji) samo koštaju, samo troše, samo opterećuju, jednom rječju - nisu isplative. što će misliti o nama koji im djeci na leđa stavljamo teške torbe koje izazivaju bolesti kičme? što će misliti o nama koji im djeci glave punimo sadržajima loših programa i udžbenika? Kad ću sutra ići na posao, smijem li svojim malim mjestom prolaziti uzdignute glave? Hoću li, ni kriv ni dužan, izazivati samilost ili bijes?

A kako ste se danas osjećali vi, ljudi iz medija? Pa da nije moguće pronaći ni jedne jedine lijepe teme u cijeloj našoj zemlji, ni jednog lijepog tenutka u cijelom našem odgojno-obrazovnom sustavu. Hoćete li možda barem danas snimiti koje nasmijano učeničko ili učiteljsko lice? Koji ponovni radosni susret prijatelja i kolega? Zar su svi zaboravili da je škola uz obitelj glavno mjesto odrastanja, stasanja ljudi, ljudskog društva. Mjesto gdje se obrazuje i odgaja, mjesto gdje se stječu mnoga iskustva, gdje se uči mnogo više od onoga što piše u knjigama, gdje se stječu prva prijateljstva, proživljavaju prve zaljubljenosti. Da je to ono o čemu su skovali pjesmicu: Od koljevke pa do groba, najljepše je đačko doba???

Učitelji, roditelji, djeco! Čuvajte svoje misli i srca otvorenima za stvarnosti koje su kudikamo dublje i važnije od površinskih kojima se bave površni ljudi. Vjeroučitelji, sad je kao nikad vrijeme biti kvascem u svojoj sredini, svojoj školi, svojoj zbornici, svojem razredu. škola je prije svega mjesto susreta ljudi i mjesto stasanja ljudi. Problemi postoje, kao što su uvijek postojali i kao što će uvijek postojati, ali oni nikad ne smiju preuzeti glavnu riječ. Također, ovolika negativna pozornost zasigurno neće doprinijeti njihovom rješavanju.

S.B.