Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 2010.

U današnjem svijetu puno se govori, raspravlja i piše o svim mogućim ljudskim pravima, a s druge strane, svi smo svjedoci kako se i najviše krše ta ista ljudska prava. To se događa, kao što vidimo, zbog materijalističkih i hedonističkih interesa moćnih pojedinaca, grupa i moćnih država svijeta. No, najžalosnije je to da čak i oni koji su gaženi od jačih, i sami gaze slabije od sebe. Ljudska civilizacija se pretvara u džunglu, u kojoj svatko gleda i nastoji ostvariti svoje interese. Kako su interesi nužno različiti, naravno da su sukobi neminovni. Moralne, duhovne i kulturne vrijednosti, pravedan gospodarski poredak, na temeljima ljubavi, koja znači znanje, poštovanje, brigu i odgovornost za sebe, za druge i za čovječanstvo, ne uzimaju se u obzir, te u tom kaosu interesa i sam opstanak čovječanstva sve više dolazi u pitanje.

Zgrada bez temelja i svojevrsni "rasni zakoni"

Često se govori o ljudskim pravima već rođenih, osobito odraslih i moćnih, koja su i naznačena u mnogim deklaracijama, a i formalno zaštićena pozitivnim državnim zakonima mnogih zemalja. No, najveći je problem što je tobožnja zakonska zaštita i tih ljudskih prava zapravo zgrada bez temelja. Tim zakonima se ne štiti temeljno naravno ljudsko pravo na život svakog nedužnog i nemoćnog ljudskog bića, od samog začeća do prirodne smrti. Na žalost, ne samo da se zakonski ne štite, nego su u više od tri četvrtine takozvanih "naprednih" zemalja svijeta donešeni takozvani zakoni kojima se izravno, po zakonima, a zapravo perverzijama zakona, potiru najvažniji temeljni univerzalni moralni principi, i masovno se uništavaju, još prije rođenja, tolika ljudska bića, a time i budućnost dotičnih naroda, kao i čovječanstva. Na najveću sramotu tobože civiliziranog ljudskog društva XX i XXI stoljeća, radi se o svojevrsnim "rasnim zakonima" za umorstva određene grupacije ljudi, prema dobi života, i to, na žalost, najnemoćnijih, najnedužnijih i najperspektivnijih. Dakle, nema nikakve šanse da se održi zgrada ljudskih prava već rođenih, odraslih i staraca, ako se tako drastično izbijaju temelji tih istih ljudskih prava, za koja se tobože zalažemo.

Stoga nije ništa neobično da moćne ideologije komunizma, liberalizma i divljega kapitalizma, sve na temeljima ateizma, koje zagovaraju i provode nemoralne zakone za ubijanje nerođene djece, isto tako, u praksi, nad čitavim narodima nekažnjeno provode gospodarsku nepravdu, pljačku njihovih bogatstava i genocid sa stotinama tisuća i milijunima ubijenih, djece, žena, odraslih zarobljenih ljudi i nemoćnih staraca. Takav je genocid proveden drastično, kao što znamo, nad hrvatskim narodom, u miru, iza Drugog svjetskog rata, a da za te strašne zločine još nitko od počinitelja ili naredbodavaca nije odgovarao, kao ni za pedesetogodišnji teror nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji, od strane zločinaca iste ideologije.

Na žalost, i danas, u samostalnoj Hrvatskoj, sljedbenici zločinaca se ne stide, već slave i brane zločince, kao što provode i nepravdu nad hrvatskim braniteljima, koji su obranili Hrvatsku od strašne agresije, a sada provode nad njima teror, optužujući ih za sve moguće i nemoguće zločine i pretvarajući pobjedničku hrvatsku vojsku u zločinačku, a hrvatske branitelje u ratne zločince, dok za strašne zločine nad hrvatskim narodom u vrijeme obrambenog Domovinskog rata gotovo nitko ne odgovara, kao ni za one nakon Drugog svjetskog rata. Tako izgleda da nije zločin činiti zločine nad Hrvatima.

Prosvjedi Ustavnom sudu Republike Hrvatske

Primjerice, u našoj hrvatskoj državi, koju smo toliko dugo čekali, željeli, i za koju smo i tolike žrtve podnijeli, pored katastrofalne demografske situacije, još uvijek je na snazi takozvani zakon o takozvanim zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na takozvano slobodno odlučivanje o rađanju djece, iz 1978. godine, dakle bivšeg komunističkog režima, uz čiju pomoć je samo u ratnim godinama i kasnije umoreno nekoliko puta više nerođene hrvatske djece, nego što je mladića poginulo na ratištima.

Pored ustavne odredbe, članka 21, o pravu na život svakog ljudskog bića, i pored, u Saboru usvojenog, Nacionalnog programa demografske obnove iz 1996., u kojem se, na početku petog poglavlja, kaže da je ljudski život temeljna vrijednost našega društva, te da se mora od samog začeća štititi moralno, zdravstveno i zakonski, mi koji se zalažemo za moralne vrijednosti i zaštitu života od samog začeća, pored mnogobrojnih inicijativa i prijedloga Ustavnom sudu, još od 1990. godine, i pored prosvjedne peticije uz Dan ljudskih prava 1996. godine, ne možemo privoljeti Ustavni sud Republike Hrvatske da raspravi o našim inicijativama i iznese svoj stav glede navedenog "zakona" za umorstva nerođene djece, kao što ni borci za pravdu ne mogu privoljeti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da pokrene kaznene postupke protiv počinitelja genocida nad rođenim Hrvatima različite životne dobi, od rođenja do starosti, poslije Drugog svjetskog rata, kao i za druga kaznena djela, sve do 1990, a ni za ratne zločine nad Hrvatskom i hrvatskim narodom tijekom agresije, u vrijeme Domovinskog rata.

Stoga sve borce za ljudska prava, kao i sve humane ljude, pozivamo da zajednički najodlučnije povedemo borbu za ostvarenje prava na život, u cjelokupnom njegovu naravnom trajanju, kako bi se na tim temeljima izborili za sva ostala osobna i skupna ljudska prava.

Dr. Ružica Ćavar,
predsjednica Hrvatskog pokreta
za život i obitelj