Izlaganje koje su u subotu 23. siječnja , nakon molitvenog uvoda odgojiteljica Drnjanskog „Vrapčića“, obraćanja biskupa mons. Josipa Mrzljaka, te predstojnika Ureda mr. Damjana Korena, iznjele vrsne predavačice prof. viša savjetnica Brankica Blažević i s. Katarina Pišković bilo je po procjeni nazočnih veoma značajno i primjenjivo u odgojno-obrazovnom radu na području vjerskog odgoja, ali lako primjenjivo i za djecu i vjeroučitelje u osnovnim školama.

Životnost poruke i stalna aktualnost u promišljanjima o kvaliteti profesionalnih kompetencija odgojiteljica u vjeri (čitaj:odgojno-obrazovnih djelatnika), motivirajuće je saznanje koje će nakon ovog predavanja odmah biti primjenjivo u praksi svih predškolskih ustanova s naglaskom širenja na razinu suradnje i s ostalim čimbenicima u odgoju i obrazovanju djece te osobnom radu na sebi.

„Djetetu je važno svjedočenje vjere osobnim životom s Bogom „- rekla je na početku svog izlaganja s. Katarina Pišković te nastavila osnaživati svoje izlaganje primjerima iz svoje bogate prakse i vjerničkog života.

„Ovisno o tome kako i koliko svjedočiš svoju vjeru i pouzdanje u Boga u toj mjeri isto prenosiš i na odgajanike. Zato je važno da dijete u odgojitelju (učitelju) osjeti autentično svjedočenje i svakodnevno ŽIVLJENJE duhovnosti.“

Vjerski odgoj ne bi se smio ograničavati samo na sadržaje i vrijeme unaprijed „predviđeno i rezervirano“ za vjerski sadržaj. Vjerski odgoj mora čitavog dana „živjeti“u vrtiću.

To je moguće ostvariti samo ako odgojitelj (učitelj) svojom duhovnošću „zrači“ te tako postaje transfer Božje ljubavi.

Događa se u praksi da iako u svakoj ustanovi koja provodi vjerski odgoj postoje vjerski centri (kutići) no više se to koristi kao vanjsko obilježje i ne primjenjuje se životno. Da bi približili tokom čitavog dana važnost tog posebnog centra odgojitelj može jako mnogo tome doprinjeti koristeći ga sam kada god za isto osjeti potrebu, potvrdile su obje predavačice. Svjedočenje svog vjerskog opredjeljenja, rekla je s. Pišković mora krenuti s jednostavnim životnim situacijama kojima pokazujete važnost opredjeljenja „za Boga“. Kao jedan od primjera navela je situaciju kada odgojitelj (čitaj:i učitelj) na posao dolazi tužan radi neke teške situacije kod kuće te odlazi u vjerski kutić da se tu susretne sa svojim Spasiteljem koji će je utješiti. Navodi i snagu verbalnog i neverbalnog svjedočenja u istoj situaciji.

„Svakako bi bilo od velikog značaja kada bi odgojitelj (učitelj) kleknuo ili samo čučnuo ili stao u vjerski centar i rekao tiho „Isuse tako sam danas tužna. Imam toliko problema i briga. Daj mi snage da današnji dan u ovom vrtiću s djecom bude uz Tvoju pomoć lijek mojoj tuzi. Hvala Ti što me uvijek slušaš i što k Tebi uvijek mogu doći i uvijek me ovdje čuješ!“

Svakako možete pretpostaviti da će dijete ako gleda takve trenutke učiti više nego iz bilo kojeg duhovnog teksta.

Govoreći i razmišljajući o važnosti i potrebnosti molitve u svakodnevnom životu djeteta trebamo početi od samog začeća i života u utrobi majke. Već u toj fazi djetetu je potrebna molitva.

Blagoslivljajući život i moleći za dar života dijete će osjetiti da majka , otac ali i ostali za njega čine nešto posebno. Tako već u vrijeme življenja u majčinoj utrobi dijete se osjeća sigurno, željeno i duhovno jako.

Kada molimo za dijete ili nad djetetom ta molitva mora biti jednostavna i razumljiva i struktuirana na način da djetetu bude važna.

Ne bi bilo nikako dobro izgovarati „obrasce“, već jednostavnim riječima izraziti molitveni izričaj , npr. „Hvala Ti Bože za moju Anu. Blagoslovi je!“

Veoma je važno djeci nikada ne nametati svoje molitvene oblike ili učiti ga moliti iz „običaja“.

Iako malo, dijete jako dobro primjećuje i s lica čita da odrasli mole napamet bez razmijevanja, pa kasnije isto to kopiraju u svojem molitvenom izričaju, što nikako nije prihvatljivo.

Odgojitelj svojim primjerom npr. rečenicom : „Bože pomozi mi da dobro otpjevam ovu pjesmu“ tiho u djetetu stvarati potrebu da se i ono u svakodnevnim situacijama na isti način obrati Bogu i s njim stalno komunicira.

Tako ćemo spontano odgajati djecu za pravu komunikaciju s Bogom, za stalni razgovor s Presvetim – što i jest prava definicija molitve.

Cjenjena prof. Brankica Blažević svojim se predavanjem nadovezala na svjedočenje s. Katarine Pišković te iz perspektive duhovne pedagogije dokazala jednostavnost provođenja vjerskih sadržaja u svim oblicima i područjima razvoja djeteta. Dakako prvenstveno je naglasila način interpretacije Biblijskog teksta u radu sa djecom, te savjetovala:

„Nikada se Biblijski tekst ne čita odmah iz Biblije, ako ga odgojitelj prije sam ne pročita i „usvoji“ ako njemu samom nije jasan kako će ga autentično prenijeti djeci.

Kod djece ove dobi to što ćete vi nad tekstom pred njima duboko meditativno pročitati Biblijsku priču i biti jako jako pobožni – djetetu to u toj dobi ništa ne znači jer nema to iskustvo vaše pobožnosti i meditacije teksta i nad tekstom. Ono to neće razumijeti.

PRIJE čitanja Biblijskog teksta najprije treba kao i kod svake aktivnosti:

Uvijek je dobro i preporučljiov koristiti sva raspoloživa sredstva i poticaje koje inače koristimo u svakodnevnom radu s djecom, koji se dodatno obogaćuju posebnom didaktikom iz područja vjerskog odgoja.“- rekla je viša savjetnica Blažević.

Slobodna sam osobno komentirati gornje tvrdnje te iz dosadašnje prakse odgovorno tvrdim da je najbolja i najupečatljivija „didaktika“ sam odgojitelj koji u sebi nosi duhovnost , svi ostali poticaji i materijali samo su vanjska materijalna pomoć u obogaćenju aktivnosti.

Sa strane svojih kompetencija uvažena profesorica Blažević mnogo je govorila o životnosti prostora u kojem djeca provode velik dio svoga djetinjstva , o bogatstvu centara posebno vjerskog koji bi trebao „oživjeti“ u životu vrtića. Navodeći primjere dobre prakse uz obilje foto zapisa predavanje je vjerujem već istog časa zaživjelo u svim predškolskim ustanova nazočnih sudionica u usavršavanju, a posebno važnosti molitvenog izričaja djece kojeg je poželjno što više poticati te time razvijati duhovnost i kod djece a paralelno i kod sebe.

Nakon predavanja sudionici su u dvije radionice radili na sebi.

U radionici koju je vodila s. Katarina Pišković težište je bilo na promišljaju o unutarnjim duhovnim vrjednotama osobnosti čovjeka, te posebnosti međuljudskih odnosa i prijateljstva te povezanosti u međuljudskim odnosima te ovisnosti tih odnosa.

„Međusobna ljubav je : jedna duša u dva tijela!“- snažan je zaključak i pouka navedene radionice.

Sudionici radioničnog tipa rada kod prof. Blažević razmatrali su načine na koji način približiti molitvu Oče naš kod najmlađih, kod tinejđera i kod starijih osoba, nakon kojih su se povele zanimljive rasprave o istoj temi, primjenjive u svakodnevnom životu.

Radionica je zaključena Oče našom na Isusovom materinjem jeziku, kojeg Vam prosljeđujemo kako biste ga NE čuvali za sebe, ne spemili u ladicu, nego primjenili u svom radu sa djecom, roditeljima, i svima onima kojima će izgovorom ovih nadasve značajnih riječi osjetiti Isusovu ljubav za Oca.

Kako se piše: