Postoji nelagodna šutnja oko fenomena sveopće pedofilizacije društva. Ona je vidljiva već u popularnoj kulturi s erotizacijom djece i dječjeg tijela, od lolitizma i reklama koje svednevice gutamo, pa do raznih dječjih izbora za mistera i misicu rađenih po mjeri pedofilske pohote. Neil Postman upozorava na "ubojstvo djetinjstva", u smislu da se od seksa preko odijevanja do ostalih navada briše razlika između odraslih i djece. Na razini kulture događa se obrnut proces od onoga koji je P. Aries opisao u "Stoljeću djetinjstva": Dok je Zapad tek u 18. stoljeću počeo povlačiti razliku između odraslog i djeteta, zabranjujući djeci kocku i lascivne sadržaje, s dvadesetim stoljećem i šezdesetosmaškom kulturom to se civilizacijsko dostignuće, pogotovo što se seksa tiče, počelo relativizirati.

Perjanice seksualne revolucije šezdesetih nisu veličali samo pedofiliju nego i incest, navodeći poimence imena francuskih iluminista koji su imali spolni odnos s vlastitom djecom. Upravo šezdesetosme pedofilizacija društva pretočit će se u politički pokret. U to doba Jean Paul Sartre, Simone de Beauvoir, Michel Foucault i Jack Lang, budući francuski ministar kulture, među inima su potpisali peticiju u kojoj se od vlasti traži legalizacija seksualnih odnosa s maloljetnicima, s ambivalentnim definiranjem krajnje dječje dobi. Peticija je dočekana kao konačno skidanje licemjerja s represivne zapadne kulture inficirane kršćanskim moralom i zabranama, kao proročki glas intelektualne i političke avangarde. Na tom tragu, do dana današnjeg, posvuda po Europi djeluju avangardni pokreti i političari za ostvarenje toga cilja. Daniel Cohn-Bendit, šef stranke zelenih u Bruxellesu, objavio je knjigu u kojoj iznosi seksualna iskustva sa svojim učenicima, dočekan pljeskom, talijanski radikali pak kreću s peticijom u talijanskom Senatu za legalizaciju "dragovoljnih spolnih odnosa s maloljetnicima", u Nizozemskoj se osniva stranka s pedofilskim programom…

Pedofilizacija društva kao i pedofilska kultura i mentalitet, na tragu šezdesetosmaške tradicije, sve je snažnija i otvorenija. Zanimljiva je u tom smislu postavka obrane režisera Romana Polanskog, koji je sedamdesetih godina imao spolni odnos s trinaestgodišnjakinjom. Polanskog se, među ostalim, brani da su u to doba, pa i danas, među filmskim i umjetničkim krugovima takvi spolni odnosi bili pravilo, da je to dio šezdesetosmaške kulture, kao i da je spolni čin s djetetom bio dragovoljan. U isto vrijeme, budući da je Polanski Židov, suca koji mu treba suditi proziva se za - antisemitizam. Na festivalu u Cannesu, Polanski, koji bježi u Francusku od američkog pravosuđa, dočekan je kao junak uz fanfare. Nakon uhićenja, protiv "sramnog procesa protiv Polanskog", ustaje sva napredna javnost, od francuskih političara do Pedra Almodovara. Kada se u taj kulturološki kontekst stave aktualni slučajevi katoličkih svećenika pedofila logično je zapitati: Kako to da su katolički svećenici pedofili zločinci (a jesu!), a Polanski i društvo heroji, kulturna avangarda? Zar pravno nije riječ o zločinu iste vrste koji bi se i medijski trebao tako tretirati? Budući da se nakon ovih pedofilskih skandala od Katoličke crkve traže hitne reforme, ironija sama po sebi nameće zaključak: Svećenici pedofili su neshvaćena avangarda u Crkvi i društvu, koja licemjernu i nazadnu Crkvu zapravo želi otvoriti najavangardnijim strujanjima suvremenog svijeta.