Smatram da bi bilo bolje kad bi ljudi, barem oni koji propovijedaju ili poučavaju, prestali govoriti o korizmenom odricanju i počeli svjedočiti korizmeno nastojanje. Tumačiti uvjerljivim govorom, osnaženim primjerom života, da je korizma vrijeme u kojemu se na poseban način trudimo činiti dobro i biti dobri. Ne biti dobričine, nego dobri ljudi. Ljudi koji čine dobro, a ne čistoruki i pekmezasti kršćančići koji se sklanjaju od grešnoga svijeta i ništa ne čine, sve u strahu da ne bi možda učinili štogod nepropisno.

Vjerujem da je na svijetu malo zlih ljudi. Ali znam da smo svi mi skloni ponekad misliti, govoriti i činiti nešto loše ili propustiti misliti, činiti i govoriti dobro. I to bi trebao biti naš posao kroz korizmu. Otkriti vlastiti karakterni nedostatak, nazvati ga pravim imenom, uvidjeti njegove razloge i dubinu pa ga onda, molitvom zahvaljujući što to možemo činiti uz Božju pomoć, iščupati s korijenom i zauvijek izbaciti iz svoga života, ne dopuštajući tom korovu da nam gadi i truje dušu te naš odnos s Bogom i sa svakim čovjekom.

Nikola Kuzmičić
preuzeto iz Liturgijskog listića Varaždinske katedrale